SEDMI KORAK
|
“Ponizno smo Ga zamolili da ukloni naše mane” BUDUĆI da se ovaj Korak tako podrobno bavi pitanjem poniznosti, ovdje ćemo se načas zaustaviti da razmotrimo što jest poniznost i što nam može značiti primjena poniznosti u privatnom i društvenom životu. Zaista, postizanje sve veće poniznosti je temeljno načelo svakog od Dvanaest koraka A.A. – a. Jer bez određenog stupnja poniznosti nijedan alkoholičar ne može i neće ostati trijezan. Nadalje, svi su A.A. – i također utvrdili da neće imati prilike postati istinski sretni ukoliko ne razviju to plemenito i drago svojstvo, više od stupnja potrebnog za postizanje trijeznosti. Bez te kreposti neće moći živjeti svrhovito, ili, obratno, neće moći prikupiti dovoljno vjere kako bi se mogli suprotstaviti svakom iznenađenju ili izvanrednom stanju. U našem su svijetu danas za poniznost, i kao riječ i kao uzor koji treba dostići, nastupila teška vremena. Ne samo da nije shvaćena ideja; sama riječ često izaziva intenzivna negodovanja. Mnoge osobe nemaju ni površnog poznavanja poniznosti kao načina života. Većinu svakodnevnih razgovora koje slušamo i čujemo te većina onoga što pročitamo uglavnom se odnosi na ljudski ponos svojim vlastitim uspjesima. Znanstvenici su s velikim umijećem istraživali i istražuju prirodu da bi otkrili njezine tajne. Veliki resursi koji se sada iskorištavaju obećavaju takvu količinu materijalnog blagostanja da su mnogi povjerovali da se zlatno doba koje je stvorio čovjek upravo prostire pred nama. Siromaštvo će nestati, svuda oko nas će cvjetati takvo izobilje da će svi imati svu sigurnost i osobno zadovoljstvo kakvo požele. Teorija pretpostavlja, da jednoga dana, kad budu zadovoljeni svačiji primarni nagoni, neće biti mnogo razloga za svađu. Svijet će tada postati sretan i slobodan da se usredotoči na kulturu i karakter. Ljudi će svoju vlastitu sudbinu oblikovati samo na temelju svoje inteligencije i svoga rada. Svakako nijedan alkoholičar, a sigurno nijedan član A.A. – a ne želi podcijeniti materijalni napredak. Isto tako ne želimo ulaziti u raspravu s onima koji tako strastveno prianjaju uz uvjerenje da je zadovoljavanje naših primarnih prirodnih nagona glavna svrha našega života. Ali sigurni smo da nijedna grupa osoba u svijetu nije napravila veće zbrke u pokušaju da živi po toj formuli kao što su to alkoholičari. Tisućama smo godina uvijek tražili više od sigurnosti, ugleda i romantike. Kad nam se učinilo da smo uspjeli, pili smo kako bismo sanjali još veće snove. Kad smo bili frustrirani, čak i djelomice, pili smo da zaboravimo. Nikada nismo u dovoljnoj mjeri imali ono, što smo mislili da želimo. U svim tim naporima, od kojih su mnogi učinjeni s dobrom namjerom, naš je glavni problem bio nedostatak poniznosti. Propustili smo zapaziti da su izgradnja karaktera i duhovne vrijednosti morale doći na prvo mjesto, a da materijalna zadovoljstva nisu svrha života. I što je karakteristično za takve situacije, otišli smo tako daleko da smo pobrkali ciljeve sa sredstvima. Umjesto da zadovoljavanje naših materijalnih želja bude sredstvo s pomoću kojega bismo mogli živjeti i funkcionirati kao ljudska bića, mi smo to zadovoljavanje uzeli kao krajnju svrhu i cilj života. I zaista većina je mislila da je dobar karakter poželjan, no očito je dobar karakter bio nešto što treba postići s pomoću neke aktivnosti kako bismo bili zadovoljni. Očitovanjem vlastitog poštenja i moralnosti imali bismo najveće šanse ostvariti ono što smo željeli. No kad god smo se našli pred izborom između karaktera i udobnosti, izgradnja karaktera se uvijek gubila usred jagme za onim što smo mislili da je stvarna sreća. Rijetko smo obraćali pozornost na izgradnju karaktera kao nešto što je poželjno samo po sebi, nešto za što bismo se mogli boriti bez obzira na činjenicu da li su naše nagonske potrebe zadovoljene ili nisu. Nikada nismo razmišljali da nam svakodnevna osnovica življenja bude težnja za poštenjem, tolerancijom i istinskom ljubavi prema ljudima i Bogu. Ovaj nedostatak pristajanja uz bilo koju trajnu vrijednost, ova sljepoća za istinske ciljeve i svrhe našega života proizvela je još jednu lošu posljedicu. Čitavo vrijeme, tijekom kojega smo bili uvjereni da bismo mogli živjeti isključivo od svoje individualne snage i inteligencije, nismo bili u stanju pronaći djelotvornu vjeru, vjeru u Višu silu. To je bila činjenica čak i u slučaju kad smo vjerovali u Božju opstojnost. Dijelili smo ozbiljna religiozna uvjerenja koja su ostajala jalova jer smo još uvijek pokušavali glumiti Boga. Tek kad smo došli do samopouzdanja, istinsko povjerenje u Višu silu nije se više postavljalo kao pitanje. Ono što nam je nedostajalo, taj temeljni sastojak svake poniznosti bila je želja da se traži i vrši Božja volja. Za nas je proces stjecanja novog pogleda bio nevjerojatno mučan. Tek smo opetovanim ponižavanjem bili prinuđeni naučiti nešto o poniznosti. To se dogodilo na kraju dugoga puta, označenog postepenim porazima i poniženjima te konačnim krahom naše samodostatnosti. Tek smo tada poniznost počeli doživljavati kao nešto što nadilazi puzajući očaj. Svaki novodošli među Anonimne alkoholičare dobije pouku da to ponizno priznanje nemoći pred alkoholom predstavlja prvu stepenicu prema oslobođenju od njegovoga paralizirajućeg zahvata. Činjenica je, dakle, da poniznost najprije uočavamo kao nužnost. No, to je puki početak. Istini za volju potrebno je more vremena da bismo potpuno izgubili averziju prema pomisli da budemo ponizni i da bismo stekli viziju o poniznosti kao cesti koja vodi istinskoj slobodi ljudskoga duha te da bismo, konačno, bili spremni raditi na poniznosti kao nečemu što je poželjno samo po sebi. Život koji se dosljedno provodio u orijentaciji na sebe, ne može se stubokom promijeniti u jednom jedinom trenutku. Pobuna slijepo slijedi svaki naš korak od samog početka. Kad smo konačno bez ikakvih rezervi priznali da smo nemoćni pred alkoholom, možemo s velikim olakšanjem uzdahnuti : “ Dobro, hvala dragom Bogu da je to prošlo! Više nikada neću morati prolaziti kroz te muke!” Tada često na naše vlastito veliko iznenađenje otkrivamo da je to samo znak za našu prvu prijeđenu milju na novom putu kojim se krećemo. Još uvijek poticani prijekom potrebom nevoljko se hvatamo ukoštac s tim ozbiljnim karakternim manama, kojima se moramo baviti kako bismo spriječili ponovni povrat u alkoholizam. Nastojati ćemo se osloboditi nekih od tih mana, no u nekim će slučajevima to izgledati nemoguće i postati razlogom povlačenja. U tom slučaju sa strastvenom upornošću prianjamo uz druge mane koje su, također, opasne za našu ravnotežu, jer u njima još uvijek previše uživamo. Kako prikupiti hrabrost i volju da se oslobodimo tako prevladavajućih prinuda i želja? Ovdje smo iznova pod dojmom neizbježnog zaključka koji je izveden iz A.A. iskustva; moramo zacijelo pokušati s voljom, ili ćemo zaći na stranputicu. Na ovome stupnju našega napredovanja nalazimo se pod teškim pritiskom i prinudom da učinimo pravu stvar. Ako to propustimo učiniti, slijedi obvezni izbor između mučnih pokušaja i sasvim izvjesnih kazni. Početni se koraci poduzimaju teška srca, uz gunđanje, no najbitnija je činjenica da su poduzeti. Možda još uvijek nemamo visoka mišljenja o poniznosti kao poželjnoj kreposti, no prepoznajemo je kao neophodnu pomoć za naše preživljavanje. Kad pravo pogledamo neke od tih mana, kad o njima razgovaramo s drugim osobama i kad smo ih voljni otkloniti, naše razmišljanje o poniznosti započinje poprimati šire značenje. Vrlo je vjerojatno da se s vremenom do neke mjere postupno oslobodimo naših najrazornijih mana. Počinjemo uživati trenutke u kojima se javlja nešto poput duševnoga mira. Onima između nas, koji su do tada poznavali samo uzbuđenje, potištenost ili tjeskobu – drugim riječima, svima nama – taj novopronađeni mir je neprocjenjivi dar. Pojavilo se nešto sasvim novo. Na mjestu gdje je poniznost zamijenila prisilno ponižavanje, iznova se počinje osjećati ozračje nove vedrine. Ovim poboljšanim opažanjem poniznosti započinje druga revolucionarna promjena u našim nazorima. Naše se oči počinju otvarati beskrajnim vrijednostima koje su se iznenada pojavile iz bolnih rana našega jastva. Sve do sada naš je život bio uglavnom posvećen bijegu od muka i problema. Bježali smo od njih kao od kuge. Nikada se nismo htjeli baviti činjenicom patnje. Uvijek smo imali rješenje u bijegu putem boce. Kad su u pitanju sveci, izgradnja karaktera kroz patnju podrazumijeva se sama po sebi, no kad je riječ o nama, to je nešto sasvim drugo. Tada smo u A.A. – u otvorili i oči i uši. Svugdje smo imali prilike opaziti propuste i bijedu, koji su s pomoću poniznosti preoblikovani u neprocjenjive prednosti. Slušali smo priču za pričom o tome kako je poniznost pretvorila postojeće slabosti u snagu. U svakom je slučaju bol bila cijena kojom se plaćala ulaznica u novi život. I ta je ulaznica koštala više nego smo očekivali. Ona je donijela i određenu mjeru poniznosti, a uskoro smo ustanovili da je bila i svojevrsni lijek za patnju. Počeli smo se manje bojati boli, a poniznost smo zaželjeli jače nego ikada. Najznačajnija posljedica ovoga procesa temeljitog učenja o poniznosti je bila promjena u našem stavu prema Bogu. I to je bila činjenica bez obzira da li je riječ o vjernicima ili nevjernicima. Pomalo smo počeli prevladavati misao da je Viša sila neka vrsta surogata za kojim posežemo samo u hitnom slučaju. Istodobno je počela blijedjeti pretpostavka o životu u kojem se Bog pojavljuje s vremena na vrijeme kako bi nam tu i tamo pomogao. Mnogi od nas koji su sebe smatrali religioznima, postali su svjesni toga stava. Kad smo odbili postaviti Boga na prvo mjesto, sami smo se lišili Njegove pomoći. I sada su riječi : “Sam po sebi ja sam ništavan, Otac moj čini djela” počele nositi jasno obećanje i značenje. Uvidjeli smo da nas se ne mora uvijek prisiljavati na poniznost. Do nje se može doći i uz pomoć našeg vlastitog, dragovoljnog napora, kao i putem neprestane patnje. U našem se životu pojavila velika prekretnica onoga časa kad smo poniznost počeli tražiti kao nešto što zaista želimo, a ne kao nešto što moramo imati. U to doba pada početak punog uvida u implikacije Koraka sedam : “Ponizno smo Ga zamolili da ukloni naše mane.” Kad pristupimo stvarnoj primjeni Koraka sedam, možda bi bilo dobro, da kao A.A. – i još jednom ispitamo što su naši dublji ciljevi. Svaki bi od nas želio živjeti u miru sa samim sobom i sa svojim bližnjima. Voljeli bismo biti sigurni da Božja milost može za nas učiniti ono što sami za sebe ne možemo učiniti. Vidjeli smo da su karakterne mane, utemeljene na kratkovidnim ili bezvrijednim željama, prepreke koje blokiraju naš put prema tim ciljevima. Sada jasno vidimo da smo nastojali isticati neracionalne zahtjeve kako prema sebi, tako i prema drugim osobama i konačno prema Bogu. Glavni aktivator naših mana je strah orijentiran na našu ličnost, a ponajprije strah da ćemo izgubiti nešto što već posjedujemo, ili da nećemo dobiti nešto što smo zahtijevali. Živeći s tim nezadovoljenim zahtjevima nalazili smo se u stanju stalnih smetnji i frustracija. Stoga nismo imali mira sve dok nismo našli načina da smanjimo zahtjeve. . Razlika između zahtjeva i jednostavne molbe je svakome jasna. Sedmi korak pretpostavlja promjenu našega stava, koja nam omogućuje da zajedno s poniznošću kao našim vodičem krenemo od sebe prema drugima i prema Bogu. Glavni naglasak Koraka sedam je na poniznosti. On nam stvarno govori kako sada moramo biti spremni da u procesu uklanjanja naših ostalih mana primjenjujemo poniznost, upravo onako kako smo to činili kad smo priznali da smo nemoćni pred alkoholom i kad smo došli do uvjerenja da nas samo Sila koja je veća od nas može oporaviti do potpunog ozdravljenja. Ako nas taj stupanj poniznosti može osposobiti da pronađemo milost s pomoću koje se tako strašna opsesija može odagnati, onda se istom rezultatu možemo nadati i u slučaju bilo kojeg drugog problema na koji bismo mogli naići |
